Pišem ovaj post jer to moram izbaciti iz sebe, da me negativne emocije ne progutaju. Ne znam kako mi to uspijeva ali svaki puta kad volim namjerim se na krivog čovjeka. Mislila sam da će ovaj put s tobom dragi bit drugačije,,,ali eto opet, nije.
Ne mogu shvatiti zašto si me odgurnuo od sebe, u trenutku kad je sve bilo lijepo i savršeno, naprosto me izblokirao iz svog života. Zar je istina da ti naprosto nije stalo? i ako nije kako sam se mogla utoliko prevariti? Onaj isti glas kojim si mi do nedavno govorio lijepe stvari sada je za mene postao hladan.
Kako se sada nositi sa tim? Zar je stvarno istina da samo rijetki nađu rijetke? Toliko si toga novog probudio u meni a sad mi izmičeš kroz prste...
I kako se sad vratiti na staro kad ne mogu zamisliti svoj život bez tebe...
Dragi,,,nisam ti to nikada rekla a vjerojatno ni nikada neću, ali...volim te...i falit ćeš mi.
Pa ako te već ne mogu ja pratiti nek te bar prati moja ljubav. Nek ti to bude oproštajni poklon od mene.
Živio ti meni!

Razmišljanja ponedjeljkom nakon produženog vikenda.

Zašto ja ne volim svoj posao?

Zato jer su ljudi pokvarena rasa.
Zato jer me ne ispunjava veseljem.
Zato jer mi plaća nije dovoljna za normalan život.
Zato jer u meni ne budi pozitivne emociju.
Zato jer ne radim ništa što bi svijet učinilo boljim.
Zato jer mi je hladno.
Zato jer nimalo ne odgovara onome što ja jesam.


Zašto ja volim svoj posao?

Zato jer mogu čitati.
Zato jer mogu slušati glazbu.
Zato jer mogu pisati.
Zato jer bar imam posao dok ga toliki ne mogu dobiti.
Zato jer su mi primanja redovita.

Pišem ovu listu da sama sebe uvjerim da to što sam ujutro na lijevu nogu ustala iz kreveta ne znači da mogu-želim-hoću-mogu si priuštiti da dam otkaz.
Mrzim ponedjeljke, mrzim,,,,grumpy face...

Svaki mjesec iznova me fascinira činjenica da nikada nemam dovoljno novca da mirno i dostojanstveno izdržim 30 dana do sljedeće plaće...

U prosjeku od 30 dana u mjesecu ja otprilike 25 provodim u razmišljanju kako:
a) uštediti novac
b) doći do novca
c) Kud mi je pobogu lova otišla!!!!!!

Oko 25-og uvijek provjerim i kolike su cijene bubrega na crnom tržištu..:)

Oko 28-og dođem do zaključka da nikome u biti ni ne treba struja.

Oko 30-og odlučim živjeti nomadskim životom i otići u šumu.

Oko 1-og sam opet sretna jedan dan, dok ne skužim da opet ovaj mjesec neću imat ni kune...al čuvam bubrege, dobro se hranim...
Jer nikad se ne zna ;)

Kiša ga pada i pada. A moje raspoloženje skupa s njom. Na ovakve dane nema boljeg nego zakopat se u topli krevetac uz nešto toplo(za popiti), nekog toplog(za stisnuti), i kakav dobar filmić. Po mogućnosti srcedrapajući. Njah.

Scenarij je tu, a ja još na poslu. Ali popodne u krevetiću mi ne gine, i veselim se tome. Doduše nešto toplo imam a umjesto nekog toplog poslužit će i Jaca(mica-maca). Al nećemo danas sitničariti.

Desperate times call for desperate measures

Pogled na žuto lišće na tlu govori da je došlo novo razdoblje u godini, novo razdoblje u životu, novo razdoblje u meni. Često se zapitam jeli vrijedilo? Vrijeme koje prolazi odnjelo je i "izlizanu" ljubav. Još jednom pokazalo da je sve prolazno, da se ništa voljom ne može zadržati. Uz sva zla neizbježno vezana s prekidom veze, uz godine usklađivanja života i misli(da se nađemo na pola puta), uz tolike svađe i mirenja, uz razne životne probleme..

A kako smo se samo voljeli nekada...Voljeli smo se žarom sunca u sredini dana, istog onog sunca koje ćini da žuto lišće neminovno otpada svake jeseni.

Buđenje kraj njega za mene je bilo buđenje u savršenom svijetu. Onaj trenutak kada prije nego što otvoriš oći osjetiš toplinu tijela koje voliš i poznaješ. Onaj osjećaj sigurnosti i pozitivne energije koja ispunjava prostor. Ljubav koja ne može biti odglumljena.

Da, voljeli smo se. Nema sumnje.
Koliko sam te samo voljela...

Pa? Jeli vrijedilo? Vrijedilo je. Vrijedilo je jer sjećanje na naša jutra mogu na ovakvo sumorno kao što je danas izvući iz ormara misli, protresti od prašine, i udahnuti punim plućima njegov miris. Jer ljubav koja je nekad nekome dana nikad nije izgubljena emocija. Vratit će se ona kada napravi krug.

Mi smo svoju ljubav morali reciklirati jer u prvotnom obliku više nije željela postojati. Nema veze. Nije nestala, niti se nije izgubila. Samo je otpala ko lišće, vraća se u zemlju, i doći će nam opet kao nešto novo.

...

Ne razumijem ljubav. I nikad je neću shvatiti. Znam samo da sam gladna. I baš me briga za sve, odo ja sebi po jedan ogroman sendvič. Pa i to je ljubav na neki način. Ah, subotom se uvijek zbunim...=)

Već prošli tjedan bila sam veoma potresena činjenicom koju svi mi dobro znamo ali prikladno zaboravljamo. Djeca u Africi umiru od gladi i žeđi. Mi brinemo svoje svakodnevne brige, a oni umiru od gladi. Pa gdje je tu pravda? Mada ja nisam nipošto jedan od imučnijih građana lijepe naše osjetila sam odmah potrebu pomoći tim mališanima i ponovno ostala zapanjena kako malo je dovoljno da se spasi nečiji život. Za cifru koju potrošim na dvije kutije cigareta i kavu jedno dijete može biti spašeno smrti od gladi. Odreknimo se tih dvije kutije cigareta i radije pomognimo onima koji si sami ne mogu pomoći. To je najmanje što možemo učiniti za tu dječicu, koja su došla na ovaj nepravedan svijet kakvim smo ga mi ljudi stvorili, ni kriva ni dužna.

Danas će biti sretan dan, znam....Danas ću dati sve od sebe da ovo bude sretan dan. Danas ću učiniti što više dobrih djela ljudima. Danas ću nekome promijeniti svijet. Poslat ću pozitivnu energiju u svemir, ona će se lančano širiti dalje i doći do nekog kome će to u tom trenutku najviše trebati. Ako samo jednoj osobi uljepšam život na sekundu bit će vrijedno truda. Ovo je moj pozitivan plan za današnji dan...=)

Možda je stvarno došlo vrijeme za novi početak? Teško je u ovoj kriznoj situaciji koja vlada u lijepoj našoj Hrvatskoj odvažiti se za nešto takvo ali kad nam mozak i tijelo šalju znakove da je bilo dosta svega, dali pregrmit i potisnut ili krenut iznova? Do nedavno ni sama nisam bila svjesna koliko je toga potisnuto u meni, nebrojeno sam puta sa smješkom prihvatila situaciju koja mi nije odgovarala misleći da ja to mogu, da to nije ništa strašno, da je eto život takav i treba se prilagoditi. Kada sam nedavno otkrila da je moje zdravstveno stanje rezultat stresa i napadaja panike nisam se mogla načuditi tom zaključku. Uvijek sam bila osoba koja je mogla sve podnjeti, oslonac u kriznim situacijama, vječiti optimist, otporna na sve životne uspone i padove. I odakle sad to? Anksioznost? Molim? Eto psiha ipak sve pamti i taloži dok ne dođe do zasićenja, a kad pukne sve izlazi van. Trebala sam manje slušati druge a više sebe i ono što mi je moje srce govorilo. Možda manje se koncentrirat da dobrobit svih drugih ispred moje vlastite. Upravo zbog svega toga mislim da je možda došlo vrijeme za zaokret od 360 stupnjeva. Razmišljam o potpunoj promjeni, posla, boravišta, životnih navika, okruženja. Maknut se od svega što me je i dovelo u ovo stanje, ali mnogo toga je na kocki, mnogo ljudi direktno ili indirektno na više načina ovisi o meni. Ne znam. Ostati il otići pitanje je sad? Vrzma mi se to po glavi već neko vrijeme ali bi li to bila presebična odluka? A opet ako to ne učinim dokle ovako? Dokle čovjek uopće može ići protiv sebe samog?